ROM i RAM memorija
Elektronski sklop koji čuva osam binarnih cifara nazivamo osmobitni registar. Organizacijom više registara dobijamo elektronski sklop koji nazivamo memorija. Svrha memorije jeste da čuva podatke koje u nju upisujemo, da bismo ih kasnije, kada se za tim pojavi potreba, mogli isčitati. U današnje vreme memorija se proizvodi u obliku memorijskih čipova. Osnovna podela memorije je na ROM (Read-Only Memory) i RAM (Random-Access Memory) memorije. Iz prvih podatke možemo samo isčitati što znači da su podaci koji se nalaze u njoj bili upisani još za vreme izrade samog čipa. RAM memorija je tzv. operativna memorija računara i ona služi za skladištenje svih podataka koje računar koristi za vreme rada tj. obrade podataka. U ROM memoriji podaci su permanentno zapisani (neizbrisivi su) i ne mogu biti izgubljeni prilikom isključenja računara tj. prestanka napajanja tog čipa električnom strujom. Zbog ove osobine ROM memorija se koristi sa čuvanje BIOS-a (Basic Input Output System) tj. osnovnog programa koji predstavlja vezu između operativnog sistema i samog hardvera. U RAM memoriju podatke možemo upisivati i isčitavati po želji. U toj memoriji podaci su uskladišteni za sve vreme dok je napajanje električnom strujom prisutno. Dakle, ukoliko bi nestala struja za vreme rada računara podaci iz RAM memorije bili bi bezpovratno izgubljeni.
Vrste memorija
Razvojem tehnologije razvijale su se i memorije. Kada je u pitanju ROM memorija možemo pratiti sledeći razvoj: ROM, PROM, EPROM i naizad EEPROM. EEPROM memorija se koristi, u današnje vreme, u matičnim pločama sa čuvanje BIOS-a, ali se takođe koristi i u veoma popularnim USB fleš diskovima. RAM memorije delimo na statičke i dinamičke. Dinamičke RAM memorije (DRAM) razvijene su zbog zahteva modernih računara za memorijama što većeg kapaciteta. U njima se svaki bit čuva u pojedinačnom kondenzatoru. Zbog izrazito malih dimenzija kondenzatora podatke upisane u njima sama memorija mora da periodično osvežava (refresh), jer bi u protivnom elektricitet (preciznije: napon) na kraju opao do veoma niskog nivoa tako da bi podaci bili izgubljeni. Osvežavanje memorije nije ništa drugo do isčitavanje podataka iz svake memorijske ćelije i ponovno upisivanje tih istih podataka u te ćelije. Fizički oblik DRAM memorija se menjao, pa tako razlikujemo sledeće vrste pakovanja: DIP, SIPP, SIMM, DIMM i RIMM. U današnje vreme najpopularniji su DIMM memorijski moduli (Dual In-line Memory Module) koji imaju 240 pina i koji su poznati kao DDR2 ili DDR3 memorija.
Statička RAM memorija (SRAM) je obično brža i skuplja od DRAM memorije. Takođe je i manjeg kapaciteta od dinamičke memorije i ima potpuno drugačije namene, jer se podaci u njoj ne moraju osvežavati. Gotovo nikada nisu organizovane kao moduli, već se prave i koriste kao pojedinačni čipovi, a veoma često ih ni ne možemo videti. Primenjuju se kao bafer (buffer) ili keš (cache) memorija u gotovo svim modernim računarskim komponentama. Tako je na primer možemo naći u procesorima kao level 1 i level 2 keš ili kao registre , u hard diskovima i DVD pisačima kao keš memoriju, u tastaturi i štampačima kao bafer memoriju itd.
Kapacitet memorije je broj registara koji čine memoriju. U današnje vreme memorijski moduli koji se koriste u personalnim računarima su kapaciteta od 128MB do 4GB. Najpoznatije marke memorijskih modula su Kingston i Transcend.
Centralni procesor
Centralni procesor je elektronski uređaj u kome se izvršavaju programske naredbe i vrši obrada podataka. Obično nije deo matične ploče već se priključuje u podnožje koje je deo matične ploče. Sa donje strane se nalazi nekoliko stotina nožica preko kojih se procesor povezuje na magistrale (adresnu, upravljačku i magistralu podataka).
Najbitnije karakteristike procesora su: broj bajtova kojima istovremeno može da manipuliše (npr. 64-bitni procesori odjednom mogu manipulisati sa 8 bajta) i brzina radnog takta procesora koja se meri u gigahercima (GHz). Brzinu radnog takta procesora i brzinu procesora ne smemo pomešati. Brzina procesora izražava se u MIPS-ima (Million Instructions Per Second) ili u FLOPS-ima (Floating Point Operations Per Second). Nije izuzetak da neki procesor ima brži radni takt a da može da izvrši manje operacija u sekundi od drugog procesora koji ima sporiji radni takt.
Procesori koji se koriste u personalnim računarima počeli su razvoj 1978.godine. Bez obzira što se razvijaju 30 godina i što se brzina prvog Intel-ovog procesora (za personalne računare) 8086 ne može porediti sa najsavremenijim Intel Atom procesorom jedna osobina im je zajednička. Svi procesori za personalne računare bazirani su na x86 arhitekturi. To praktično znači da program koji je napisan pre 30 godina za prvi IBM PC možemo pokrenuti (izvršiti) i na najsavremenijim personalnim računarima. Ovu osobinu nazivamo kompatibilnost.
U samom procesoru razlikujemo sledeće delove: Kontrolna jedinica (CU - eng: Control Unit) koja upravlja radom procesora. Aritmetičko Logička jedinica (ALU - eng: Arithmetic Logical Unit) koja aritmetičkim i logičkim operacijama obrađuje podatke. Neke od standardnih operacija su : +, -, *, /, AND, NOT, OR, XOR, >, <, =, >=, <= i <> (različito). Registri u kojima se smeštaju podaci iz operativne memorije da bi mogli biti obrađeni. Neki od standardnih registara su: AX, BX, CX i DX (registri podataka), SP, BP, SI i DI (registri za pointere i indeksiranje), CS, DS, SS i ES (registri segmenata). Keš memorija nivoa 1 i nivoa 2 koja služi za privremeno čuvanje podataka.
Današnji procesori mogu izvršiti i do 60000 miliona operacija u sekundi (MIPS-a) pri radnom taktu od 3,2 GHz.Najpoznatiji proizvođači procesora za personalne računare su Intel i AMD. Popularni procesori za personalne računare u današnje vreme su : Intel P III, P IV, Dual Core, Atom, Quad Core i AMD Athlon i Athlon 64.